|
|
Dnevnik.hr
<
ožujak, 2010
P
U
S
Č
P
S
N
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31
Ožujak 2010 (1)
Veljača 2010 (1)
Kolovoz 2009 (3)
Srpanj 2009 (2)
Lipanj 2009 (2)
Svibanj 2009 (3)
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
hora ruit, venit mors
Tiho pada noć
brzo dolazi ponoć
lagano se bude
da sudbinu nam sude
krv da nam piju
glave na kolac nabiju
djeca noći
sad će doći
šuljaju se u tami
nikad po mraku
nemojte ići sami
jer oni će vas otkriti
i tad spasa više neće biti
kad svoj posao obave
bezglava trupla za sobom ostave
vračaju se tami svojoj
toj crnoj tmini prokletoj
Uhvatiše je u šumi mračnoj
vukoše je po podu kamenom
kao ološ je premlatiše
svom snagom izbičevali
izbatinali je dobro
pljuvali je svi!
na sve načina nju su
svi omalovažavali
robu s nje trgali
kamenjima je gađali
tukli je štapovima
skoro je ne ubiše
i na lomači spališe!
O vještice! O vještice!
prošla su vremena goruča
na svijet se sada
slobodno vrati ti
svoju nauku širi svijetom
jer obilježen je bio tvoj pad
ne trebaš se više bojati lomača
jer iza nas su
vremena goruča...
dvije ruke trule što u kutu trunu
malo crijeva sa stropa visi
i malo ovčije ja bi vunu
poželjeh kad bio sam na misi
mali prozor na zidu tamnom
malu zraku svjetla ostavlja
ne želim ići svijetlom stranom
u glavi mi stalno glas ponavlja
u zraku smrad truleži
gledam oko sebe
kraj mene mrtvo tijelo leži
a kraj njega još jedno od male bebe
vrtoglavicu osjećam
padam
beba me gleda
pozravljam je
papa
Ogromna zelena vrata gledaju u mene, ja im uzvraćam pogledom,
Korak po korak približavam se, lagano, ritmično, pristupam oprezno,
Polako primičem ruku, otvaram ih,
Sile zla odvlače me ulijevo, prepuštam se,
Tamno plava vrata i veliko blještavilo,
Podižem ruku, zaklanjam svijetlost,
Tiho klizim unutra, svijetlo popušta, pogled se podiže, vidim,
Brežuljak, brdo, planine, vulkan, velike mase, teške, ružne, ogromne, šporke i odbojne,
Čekaju me, zovu me, žele me i ja im prilazim,
Obuzet nekom silom uzimam žuto u ruku, slapovi teču, smrad se širi,
Gnjusno.
Pokušavam se oduprijeti, ali mi ne uspijeva,
Komad za komadom, masan, gadljiv, jadan,
Smije mi se,
Panika, bijes, gnjev,
Ključa u meni,
Ali istobodno sam smiren i opušten,
Sve nestaje,
odlazim, brzo se udaljavam,
ali ožiljak zauvijek ostaje,
duboko u meni, mojoj psihi, mojim živcima, nervnom sustavu, sivim moždanim stanicama,
posljednje zbogom....
Kažu da je put u pakao popločan dobrim namjerama...
ah taj pakao, mračno mjesto svijesti ljudskog uma. Pa kome to može biti primamljivo?
Čineći zlodjela ljudi pokušavaju doseći tron moći i autoriteta, ali nije bitno koliko su važni ili opasni. Kada dođe vrijeme na njihov pad uvijek se nađe netko veći i opasniji da ih skine s trona.
Gledaju svojim buljavim očima, na samoprozvani njihov svijet, otrova i iluzija, mašući krilima pokušavaju doseći nebesa, nebesa mraka i tame. A iza njih mala vojska debele prasadi marljivo maršira za njima, pokoravaju se svakoj njegovoj rijeći, kao vreće sala bez mozga, samo njihajući ćelavim lubanjama amo tamo, gegajući se tupo. A njihovi gospodari velikim i odlučnim koracima koračaju ka svom "usponu" dok im s jedne strane vire rogovi, a iznad glave svijetluca aureola. Plazeći svoj zmijski jezik na svakog tko im proturiječi s visina ga ubijajući pogledom, u tmini svoje moći zavijaju kao vukovi na mjesećini, tobože marljivo noseći svoj križ na plečima a iz prsa zračeći radioaktivnosti. Slažu svoje kockice zloće gurajući ih svojom buldožderskom njuškom i kandžama lešinarskim. Maćevima i koplima probadajući male, obićne, za njih bezvrijedne ljude, stavljajuci maske na svoja ružna pseća lica, krijući se po šumama danju, a nad mjesećinom harače i grizu metalnim zubima sačinjenih od metaka 9 milimetarskog kalibra. Kao sove ušare vrebajući sa trule grane i mašući repićima u sjenkama voštanica okruženi lubanjama koje su izjeli svim ovih godina, ali zapravo izjedajući sami sebe, komadić po komadić kidaju meso sa svojih gnjilih krmečih faca. Osjećajući da im se bliži kraj nastoje se držati još visoćije i samopouzdanije, a iza kulisa svojih zloćina liju se potoci isplakane krvi iz njihovih praznih blijedih očiju. Na svijetlu pokazujući oštre zube, a u tami ih crvi izjedaju. I onda kad tad padnu, kao gnjile istrunule kruške skoprcaju na blatnjavo tlo, puzajući i kmeljeći da ih netko spasi. A onda mali, obični dolaze na svoje, zadovoljno se smješkajuci gaze po, njima kao po glistama, gnječeći ih i trljajuci njima od pod. Dok se oni uvijaju u agoniji svoje propasti, male krhke lubanje pucaju kao kokica izljevajuci iz sebe gnjoj zloće koji se svih ovih godina kupio u njima. A njihove duše odlaze u raj, da baš raj jer su svoj pakao već proživili...
I zato nemojte nastojati svoj uspon postići penjajući se preko slabijih i manjih ljudi jer znanstveno je dokazano da u gotovo 99 % slučajeva nekome od njih pukne ruka ili noga i vi padne njima pod noge, a odatle vam više nema izlaza...
Napokon je došao i taj dan, dan gnjeva, dan bijesa, dan krvoprolića...
mnogi su priželjkivali ovaj dan, mnogi su ga hvalili, a mnogi osuđivali, mnogi nisu uopce marili za njega, a neki uopce nisu za njega ni znali. No ono što ovaj dan donosi, nije samo promjena, revolucionarizam, nije samo preokret ni zamjena, ono je nešto mnogo više, mnogo više od obicnog dana, obicnog dana koji piše povijest...
Crvena boja, mnogima boja ljubavi i topline, mnogima radost i veselje, a meni? Meni boja krvi, boja užasa, boja strasti. Strasti prema okultnome, strasti prema onom što mnoge dovodi do ludila.
Dan koji je promnjenio budućnost, dan koji mjenja sudbinu, dan koji ce mnogi pamtiti... I kao što je jednom davno u francuskoj rećeno: Viva la revolucion! Tako je i danas to izreceno, izreceno promnjenom koja dolazi, promjenom koja uistinu mijenja. Jer promnjena je ono ćega se ljudsko biće najviše boji, promnjene i nepoznatog, ali vjerujujte mi,da govorim istinu kad kažem da će nepoznato postati poznato! Ubrzo, vrlo brzo, naše će ideje, blagodati naših mladih mozgova, naših savršenih ideja poharati cijeli svijet, uvuci se u svaki kutak ove zemnje i moć će prostrujati našim žilama u želji da stvorimo svijet kakav smo oduvjek priželjkivali, svijet kakav mi želimo...
Naše mlade oči ce napokon vidjeti svijet revolucije, u kojem nece vladati umiruci starci, prožvakane babe i truli didovi! nego friški, zreli čvrsti i moćni umovi! I kao što se moj san obestinio, tako ce se i ne tako daleka revolucija obestiniti. Puno bliže i puno brže neg što su se mnogi nadali, ali ona čvrsto i odlucno koraca prema naprijed, jakim odlucnim korakom, korakom koji ne bježi pred nikim i korakom koji svakim trenom postaje jači i sve jače trese tlo pod sobom. Poput Feniksa koji se ponovo rađa iz svog pepela, močniji i jači. Tako se i mi uzdižemo veći i veći tvoreći snagu mladog revolucionarizma. Trčeći kroz šumu, dok nam grane zapinju o stabla, paraju nam odjeću, režu nas, postajemo brži, močniji i naš duh se uzdiže u nebesa tvoreći plaš snage i mudrosti koji ce vladati kraljevstvom ljudskih duša....
In tIhe dark shadow rage
Love is not what you think it is
In your brain colapsing your mind
Key of meadness
Everyone is runing
But my mind
Lost and confused
On the dark
On the death
Dreaming of blood
Very cold and dark
Everyone is seaking
Resting in the madness
You and me
Must taste your red liqud
Under your skin
Crazy and beautiful
Hideing of me...
Shvaćam da je svjetska kriza i da je država u totalnom kaosu, ali pobogu zar želite od HR stvoriti pustinju. Jer upravo ce se to dogoditi nastavi li se ovako dalje... Građani ce se iseljavati, napuštati domove, polja ce ostati neobrađena i sve ce obrasti, jednom riječju - pustinja!
Zato predlažem da se svima nam voljena, draga premijerka gospođa Jadranka Kosor smijesta odvede na javno pogubljenje giljotinom ili pak nešto manje senzacionalnom ali isto ucinkovitom - viješanju...
zar ne bi bilo super da se nasred Trga bana Josipa Jelčića među okupljenom gnjevnom masom postavi uzdignuti drveni podij, sa giljotinom ili pak viješalima? A očajna masa prevarena i izigrana želi svoj mali dio osvete, opremljeni rajčicama i ostalim trulim stvarima spremno cekaju da dovedu našu dragu premijerku na pogubljenje. Malo dalje također na uzvišenoj bini stoje - gradonačelink Zagreba gospodin Milan Bandić, do gnjega predjesdnik socijal-demokratske partije gospodin Zoran Milanović, zatim kardinal Josip Bozanić i još par sretnika koji imaju odličan pogled i spremno skandiraju. Dok su se ispred bine skupili čelnici hadezeovog kadra, a prvi među njima i najusplakaniji na koljenima kleći i moli da odgode pogubljenje stoji Dr. Ivo Sanader, odmah kraj njega ko kišna godina plače Drako, a iza njih Hebrang diže ruke visoko u nebo moleći se Bogu, ali uzalud! Jadranku taman dovode na kobnu binu, rašćupane sijede kose i u crnom kombinezončiću ponosno stupa korak po korak, a krupni čovjek iza nje oštri veliku sjekiru. Masa je sve ushićenija i radosnija. I dok tako tisuće građana sretni i zadovoljni jedva ćekaju pogubljenje, još milijuni ljutitih to sve prati ispred malih ekrana. Najpoznatije tv kuće pokušavaju uhvatit svaki pokret a najbolji novinari izvještavaju sa Trga bana Jelačića...
Na binu se penje visok čovjek, sive kose i krupnih očiju odjeven u dugu crnu halju, u rukama drži papir s koje pročita: "Poštovana premijerko Jadranka Kosor osuđeni ste na smrt giljotinom za sve zločine koje ste pocinili zajedno sa svojim bivšim i sadašnjim kolegama, a neka od njih su i - krađe, laganje, donošenje besmislenih odluka zbog kojih država propada, nestručnost, nekvalificiranost za posao koji obavljate i još mnohe druge. Milijuni građana diljem Lijepe naše (a i šire) s nevjericom gledaju ovaj povijesni događaj s osmjehom od uha do uha i veselo plješću.
Jadranka stavlja glavu na rub giljotine i hladnim pogledom uperenim u Ivu zadnji put trepne, krupni čovjek ispusti iz ruku konop a oštro željezo giljotine sruši se Jadranki na vrat, glava se skotrlja na pod, a neka žena pokušava svu krv uhvatit u neku posudu. Opće skandiranje i pljesak među masom, radost i oduševljenje preplavili su cijelom državom, a jedan od građana poznatom novinaru je izjavio: "osjećam se kao da sam upravo na lutriji osvojio 1000000 kuna, prekrasno!" Vjerujem da je i večini prisutnih ovo isto prošlo kroz glavu.
30 minuta kasnije građani se poćinju razilazit, odlaze na slavlja organizirana povodom današnjeg dana ili pak odlaze kućama sretni kao nikad u životu. A bezglavo Jadrankino tijelo odvoze na patologiju kbc-a Rebro, radnici razmontiraju bine, a čistaći kupe smeće i ćiste Trg. Još samo Ivo na istom mjestu i dalje kleći i plače, glasnim jecanjem živcira sve pristune, ali jbg Ivo, što ćeš - idemo dalje!
Čisti originalni skirol, 100 % prirodni našao se na mom kučnom pragu... jednog dana, sunčanog, lijepog, dana
ali to nije bio običan dan, to je bio dan kad san upoznao Skirol. I od tada smo nerazdvojni, svaki dan smo se družili, pričali, igrali se... i baš nam je super bilo. Poceli smo putovati, svuda po svijetu, upoznavati ljude, obicaj, kulture i slušali svakave priče i svakakve mitove i legende. I tako smo jednom prilikom, dok smo gostovali u dalekoj zemlji, od jednog čudnog starca ćuli priču o Kauflandu, i ta prića koliko god čudna i nevjerovatna žvućala nas je toliko zaintrigirala. Naime starac nam je ispričao da je Kaufland nevjerovatna zemlja, svakakvih čudesa i ljepota, nešto nezamislivo, ali da još nitko nije otkrio gdje se ona nalazi, ni što se tamo zapravo događa. To nas je još više privuklo toj čudesnoj priči, među narodom zvana Mit o Kauflandu...
Ja i moj prijatelj Skirol mjesecima smo istraživali priču o tom tajnovitom Kauflandu, ispitivali ljude, tražili zapise, pokušavali nešto saznati o njoj. I nakon mjeseci nepornog istraživanja krenuli na put, na put prema Kauflandu...
Odlučili smo pronaći misteriozni Kaufland. Dani su prolazili, mjeseci, pa čak i godine, ali Kauflandu ni traga ni glasa. Poceli smo gubiti nadu i sve više vjerovati da je Kaufland uistinu samo mit. Nakon dugih i teških godina potrage tračak nade nam je zablistao u očima, uspijeli smo na jednoj šifriranoj karti pronaći put, ali to je bio tek mali dio naše slagalice. Ali smo odlučili sljediti taj put, ma kamo god on vodio. Još toliko godina trebalo nam je da konačno dođemo do odredišta ucrtanog na karti, ali kad smo došli - razočaranje, ispred nas nije bilo ničeg osim ogromne ravnice, kojoj se ne nazire kraj. Srca sum nam se slomila, a osječaj tuge preplavio nam um. Toliko godina rada i truda, borbe i traganja, bačeni u vjetar,u totalnom očaju sjeli smo na pod i jednostavno zurili u nebo. Ali nakon samo 5 minuta besciljnog zurenja u plavetnilo ispred nas, naša licasu opet poprimila prirodnu boju, a osmjeh razvukao od uha do uha. Na nebu iznad nas ugledali smo veliki šareni natpis - "Kaufland". Ali što sad?! kako doci do tamo? pa to je na nebu, ma mora postojati neki način... ali koji? I tad smo zaspali...
Sljedece cega se sjećam je da smo stajali ispred ogromnih drvenih vrata, prekrasnih, predivnih gradskih vrata, bio je to ulaz u Kaufland, vilice su nam pale do poda, a oči raširile kao lepeza, nismo mogli vjerovati! krenuli smo naprijed, korak po korak i u nevjerici gledali sve oko sebe, bio je to uistinu čudesan svijet. Ali svijet koji se kretao unatrag, ljudi su se kretali unatrag, životinje isto, biljke umjesto da rastu smanjivale se, a kiša padala (točnije rasla) od tla prema nebu, ljudi su čak i pričali unatrag, jer nisam razumio ni jednu jedinu riječ! I satima smo samo šetali uokolo gledaju taj nevjerovatni svijet kako se kreće unatrag. Ali onda su nas ljudi poceli cudno gledati, skupljali se oko nas, govorili nešto samo njima razumljivo. Pa to je i bilo za očekivati, mi smo za njih bili stranci, mi smo se njima kretali unatrag, ispocetka je bilo sve u redu, ali onda su se počeli mrštiti, vikati, ljutiti... Ja i Skirol smo ubrzali korak, a oni poceli trčati za nama. Nakon 10-ak minuta, ni sam neznam kako, uspjeli su nas uhvatiti iako su trčali unatrag. Te nas odjeli nekom starom pogrbljenom starcu, duge sijede brade i gustih sivih obrva.. Zakljucio sam da to je njihov stariješina. Iako nisan ništa razumio što govore, uspijeli smo skužiti da nam sude, jer tu je bio taj starješina, sa strane skupina ljudi koja pregovara ( valjda porota) i oko nas masa ljudi. Na našu nesreću nismo bili ni malo dobrodošli te su nas poceli gađati svakakvih stavrima i predmetima ( mora da su nas osudili) i onda odveli u nekakvom čudnom drvenom vozilu, koji se naravno kretao unatrad. Na pamet mi je pala misao da nas žele zatvoriti ili u najgorem slučaju ubiti jer smo priv koji se dospijeli na njihov svijet, mi smo ti koji znamo put do njih i njigove utopije i naravno ne žele da dvoje stranaca to uništi. Ja bih vjerovatno da sam na njihovu mjestu isto postupio. Odjednom se vozilo zaustavilo a vrata otvorila, prema unutra. Ispred sam ugledao dva čovjeka, oboje isto odjeveni, sa smiješnim kapama na glavi, ali prema njihovom izrazu lica, odlučio sam zadržati smijeh za sebe. Izašli smo. Njih dvojica su se vratula u vozilo i nestala - unatraške, za njima se vidio samo oblak prašine. Skirol je zakljucio da su to nekakvi vojnici ili policajci koji su nas trebali odvesti na pogubljenje, ali su se smilovali, te na pustili. Umorni od svega zadrijemali smo u hladu ispod nekog, čudnovatog drveta....
Ne znamo ni kako, ni zašto, ali sljedece cega smo bili svjesni je da se nalazimo na našem normalnom svijetu, hvala bogu nismo više u Kauflandu koji nam sad više nije zvučao tako zaminljivo i primamljivo. Vrativši se kući odlučili smo da je naše vrijeme za putovanja prošlo i da bi bilo bolje da odsad uživamo u sigurnosti naše kuće...
Jednu većer dvoje najboljih prijatelja odlučilo je izaći vanka i zabaviti se... I cijelu vecer su se oni zabavljali, sve dok jedan od njih nije slučajno na podu našao jedan mali, otrcani konopac... I jako mu se sviđao taj mali konopac i nije ga više htio uopće ispuštati iz ruku, ali i drugom se svidio taj mali konopac pa su ga oni skupa uhvatili i nisu ga više htjeli pustiti. I njima i nije bilo tako loše s tim konopcem, jer svi ostali njihovi prijatelji su se naljutili na njih i oni su ostali sami, sami s konopcem, konopcem kojeg nisu htjeli pustiti. I gdje je išao jedan morao je ici i drugi, i oni su se šetali cijelu vecer i pričali i zabavljali, šetali a kad bi se umorili sjeli bi na klupu i gledali svakakve ljude dok prolaze, mlade i stare, sretne i tužne, ljepe i ružne. I vrlo se sretni bili i uvik bi se smijali smješnim ljudima i njima je bilo zabavno, njihova prjateljica je na njih bila ljuta jer su se jedan dio veceri izdvojili od ostalih prijatelja, pa su se oni naljutili, ali njih dvoje to nije smetalo jer su bili sretni sa svojim konopčićem. Ali su znali da ce kad tad jedan od njih morati pustiti taj mali konopčić, ali jednostavno nisu željeli razmišljati o tome jer ih je to rastuživalo. I uvjek bi jedan drugome govorili da puste konopčić ali ni jedan ni drugi nisu htjeli uraditi to. Ali su se isto nadali da ce kad tad onaj drugi pustit konopac jer uvik je lakše da netko drugi to uradi, ali cijelu vecer nitko ga nije pustio, ali njima to nije smetalo. No došlo je i vrijeme da se pođe kući, i krenuli su oni kući a putem su se nastavili zabavljati kao i dosad, ali konopac nisu puštali, već su ga samo još čvršće stisnuli u šaci. A kad su došli do kuće u kojoj je živio jedan od njih, netko je morao pustiti konopac, ali nisu htjeli, ni jedno ni drugo. I tad je pocelo... prvo su nagovarali jedno drugo da puste, al neuspjesno, pa su onda vec pokušavali istrgati konopac jedno drugom iz ruke, onda su se poceli vrijeđati, pa gurati i postajalo je sve ozbiljnije, ali nitko i dalje nije puštao konopac. I tako su se oni svađali cijelu noć i prolazili su sati i sati naguravanja i pokušavanja da se otme konopac, i tako u nedogled sve dok konačno jedno od njih nije uspjelo išćupati prokleti konopac i otišli svak svojoj kući. Jedno tužno što konopac nije više njegov, a drugo sretno što je konopac kod njega. Ali kad se ovaj kod kojeg je bio konopac ujutro probudio vidio je da konopca nema, i sve je pretražio, cijelu kuću i sve, ali njega jednostavno više nije bilo. Tuga i očaj preplavile su mu cijelo tijelo, i kao što je đavolji konopac zauvijek nestao, tako je i njihovo prijateljstvo zauvijek nestalo...
Močispijanja šalice te kave učinila me užasno ponosnim na samog sebe, ali isto toliko i žalosnog što kave više nema. Zarda plačem nadkavom?? NE... Nikada. U takvom stanju to se nikako nije smijelo dogoditi, a pogotovo ne tu gdje sam. Daleko, daleko je to moralo biti, daleko od očiju javnosti. Tamni svijet močnog Aleksandra i Julija Cezara što vladahu svjetom tim, ali i ovim današnjim, čudesnim. Čudesnim? da, upravo je to riječ koju sam tražio odavno ja. Davno se sjetih riječi male, što prevrnuh i cenat slave moje ili tvoje. A ne ne sigurno ne moje. Za stolom to nije moglo biti moje, moje nikako. I tvoje ne nije smijelo to tada biti. O tužna kišna glisto što ostavila si se samog nasred puta, zašto to uradih u noći ovoj tmurnoj, smušenoj većeri duge zimske i vjetrovite, hladne noći. Balava, slinava, gadljiva, mala gujavica. Baš žao meni nje bude, kad je ugledah tako, na stablu kako visi, visoko iznad tla. Oh, ne! ne, to nije bila onaa! neeee! zašto se to dogodit moralo? zašto? ni sam ne znam, ali gujavica je to trebala znati, o itekako je to trebala znati, ali nije se usudila reći. Nsred pustinje puž gmiže, polako, polako, tiho, tiho, ali deva što dolazila mu je ususret njega vidjela nije, jadan puž biježati je morao, al pre sporo je bio hodao, ta deva zla, znječiti ga je morala. o tužno, tužno je to. što dogodilo se upravo....Zla, okrutna, tamna, bijesna, zloćesta i agresivna... zvališe je Angelusia, duge crne kose i očiju tamnijih od same noći. Hodala bi sama po šumi šireći jezu u sve i svakoga tko bi joj se približio. Ali sada ne pričamo o njoj...
Ispričavam se što ste morali čitati ove gluposti, ali jbg napišem sve što mi bude na pameti pa sam tako i ovo morao napisati...
Zar nije prekrasno vidjeti ljudsku glavu kako visi sa zahrđale kuke?
Probodena ipod brade, osakaćena, trula. Iz očiju joj crvi vire - hrane se, koža se ljušti, raspada. Na podu ipod glave velika lokva krvi, a na njoj cijeli čopor štakora. Trče amo-tamo, cijuću, grizu se...
Iz usta na glavi izlazi enormni pauk, nogu po nogu izviruje na ožiljcima prekriveno lice. Zahrđala i tupa kuka se ljulja lijevo-desno, škripi, a glava se ljulja zajedno s kukom. U tihoj i tamnoj prostoriji jedini zvuk osim štakora i kuke proizvode kapljice krvi koje se cijede s glave, padaju na tlo, kap po kap, palagano...
Tako lijepi i smirujući zvuk, takav prekrasan smrad truleži, gotovo kao u raju, nalazim se zarobljen u 2 svijeta! U kojem od njih se nalazi moje mijesto? Možda je moje mijesto baš u toj prostoriji s glavom probodenom na kuku i ispunjenom smradom raspadajućeg ljudskog mesa, a možda je to predobro za mene, možda ne zaslužujem da se tu nalazim...
I tada vam dođe da se zapitate postoji li, zapravo je li uopće moguće zamisliti takvo što koje se ni u kozmičkom nezemaljskom i nematerijealnom svijetu nadnaravnog i nepojmljivog ljudskoj psihi ne može pojmiti, a tek u ovom zaostalom pradavnom i primitivnom materijalnom zemaljskom umu i ljudskoj psihi koja zazire od same pomisli ni na pola strašno i užasno kakvo se spominje u kozmičkom beskrajnom pojmu i svijesti. Ludilo koje bi moglo probujati na tu pomisao neću ni spominjati a tek da probamo pojmiti takvo što u naš primitivni zemaljski um?
Zato Vam i neću pokušati odgovoriti na ovo košmarno nadasve nadnaravno postavljeno pitanje, koje ne bi mogli razaznati ni jednim našim ćulima. Ali naravno u cijelom cjelcatom kozmosu moralo je postojati nešto dovoljno kiklopski veliko da pomuti našu ionako zbunjenu pamet u ovom mističnom i vrlo bizarnom razmišljanju. A da li se uopće i moglo nazvati razmišljanjem nakon ove spoznaje?
Održali smo dovoljno bistar um da o tome niti ne raspravljamo. Iako je ljudski um i mašta dovoljno složen da zamisli taj "entitet" jer drugaćije to nemogu opisati i neobjašnjivog podrijetla užasne nepojmljivo gadljive stvari koje i nakon eonima razdoblja neobjašnjivo mogu protresti ljudsku dušu, tijelo smijestiti u umobolnicu, a um doslovno smrskati užasnim tajnama, stvarima starijim od čovjećanstva i nečim što bi svačiji um poremetilo!
Ali bit nije u onoj odurnoj raspadajućoj glavi, već u onome što je tu glavu smjestilo tamo gdje je, u onome što se nalazi oko te glave, u onome što se nalazi oko nas, svuda oko nas, oduvjek, sada i zauvjek...
